|Srijeda, April 23, 2014
Nalazite se ovdje: Home » Vojska » Suvremene opsade gradova » Opsada grada u suvremenom ratovanju: Vukovar 1991.

Opsada grada u suvremenom ratovanju: Vukovar 1991. 

vukovar opsada 1991

Krajem augusta 1991. godine počela je bitka za hrvatski grad Vukovar, koja se unatoč golemom nesrazmjeru u ljudstvu i naoružanju protegnula na sljedeća tri mjeseca. Zahvaljujući upornoj obrani grada, tijekom opsade je oslabljen ratni potencijal JNA, dok je Hrvatska dobila nekoliko mjeseci za podizanje i opremanje svojih oružanih snaga te organiziranje obrane. Način ratovanja kod Vukovara te postupanje sa civilima i ratnim zarobljenicima nakon osvajanja grada, mogu se promatrati kao paradigma rata u Hrvatskoj, te svih ratova vođenih na prostoru cijele bivše Jugoslavije.

Potkraj osamdesetih godina srpsko je stanovništvo u Hrvatskoj došlo pod snažan politički utjecaj Beograda, gdje je uspon na vlast srpskog komuniste mlađeg naraštaja Slobodana Miloševića označio početak vala srpskog nacionalizma. Pobjedu desnice na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 1990. godine veliki je dio srpskog stanovništva interpretirao kao svojevrsnu obnovu ustaškog režima iz II. svjetskog rata te se još jače vezuje uz Beograd. U ljeto 1990. preko lokalnih garnizona JNA počinje njihovo tajno naoružavanje, a u augustu 1991. dolazi i do prve manifestacije pobune protiv Vlade u Zagrebu preko cestovnih blokada i organiziranja autonomnih oblasti na područjima na kojima žive Srbi. Prvi oružani sukobi srpskih paravojnih formacija s hrvatskom policijom dogodili su se u jesen 1990. u Petrinji, te u martu 1991. u Pakracu i na Plitvičkim jezerima, gdje su pale i prve žrtve. Nagovještaj općeg rata dogodio se 2. maja 1991. kada su u Borovu Selu pokraj Vukovara u nepripremljenoj policijskoj intervenciji iz zasjede ubijena dvanaestorica hrvatskih policajaca.

Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok, čime je ozbiljno uzurpiran jugoslavenski ustav. Nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju, a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. juna proglasile neovisnost, koja će nakon tromjesečnog moratorija stupiti na snagu tek 8. oktobra 1991. Idućeg jutra, nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom, dok je u Hrvatskoj počela otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima zemlje koje naseljava srpsko stanovništvo. Tijekom juna i jula u više dijelova Hrvatske dolazi do borbi između hrvatskih snaga i srpskih pobunjenika uz koje postupno pristaju jedinice JNA te, kao primjerice u mjestu Tenji, do otvorenih napada JNA na hrvatske jedinice, a tijekom ljetnih mjeseci JNA je zaposjela sva nebranjena sela u širem području Vukovara. Početkom blokada vojarni JNA u hrvatskim gradovima, u kojoj je tada zbog odlaska ili smjena hrvatskih i slovenskih oficira dominacija srpskog časničkog kadra postala apsolutna, opći rat je postao pitanje trenutka.

Opsada grada Vukovara

Organizirani srpski napadi na grad Vukovar i okolna naselja počinju još tijekom jula 1991., da bi 25. augusta prerasli u opći napad na grad. U jesen 1991. godine JNA je planirala prodrijeti prema zapadu Hrvatske kroz Srijem i istočnu Slavoniju, s namjerom da osvoji gradove Vukovar, Vinkovace i Osijek, te stvori preduvjete za potpuno slamanje hrvatskog otpora. Komanda JNA se napredovanjem kroz slavonsku ravnicu namjeravalo spojiti s jedinicama banjolučkog korpusa JNA, koji je preko Okučana pokušavao napredovati na sjever, te tako odsjeći Slavoniju od ostatka Hrvatske. S tom zadaćom su pod Vukovar dopremljeni 12., novosadski, i 17., tuzlanski, korpus, a u kasnijoj fazi borbi oko grada napadačima se pridružuju najkvalitetnije jedinice JNA, kao što je 1. gardijska mehanizirana divizija te različite srpske dobrovoljačke postrojbe, dok su u napadima na grad od prije sudjelovale jedinice hrvatskih Srba organiziranih u Teritorijalnu obranu. JNA je kod Vukovara okupila ukupno jedanaest brigada, od toga je bilo sedam mehaniziranih i dvije oklopne s otprilike 650 tenkova i oklopnih transportera. U opsadi Vukovara je sudjelovalo između 40 i 45 hiljada vojnika JNA, a u napadima je redovito sudjelovalo i Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, dok su s Dunava po gradu djelovale jedinice riječne flotile JNA. Osim napada izvana, u Vukovaru se nalazila manja kasarna JNA koja se uspjela održati do konačnog pada grada zahvaljujući dobroj povezanosti s ostalim neprijateljskim snagama.

Prema nekim izvorima, hrvatske snage u gradu brojale su između 1300 i 1800 ljudi pod oružjem, od čega je u sastavu Zbora narodne garde bilo oko 400 vojnika, oko tri stotine ljudi je bilo u policijskim postrojbama, a grad je branilo i nešto više od hiljadu lokalnih dobrovoljaca.

Krajem septembra 1991. od postojećih je snaga formirana 204. brigada HV-a, koja je tek 2003. godine dobila status pričuvne (R) brigade. Branitelji grada su bili naoružani uglavnom lakim pješačkim oružjem i protuoklopnim sredstvima, no iznimno uspješno organizirani u male mobilne jedinice koje su branile pojedine gradske četvrti.
JNA se u napadu na grad koristila taktikom snažne topničke pripreme, iza koje su slijedili prodori oklopnih jedinica, koje su na gradskim ulicama postale meta hrvatskih protuoklopnjaka. Branitelji grada su se spretno koristili urbanim okruženjem te su u napadima s malih udaljenosti uspješno nanosili teške gubitke napadačima. U velikim borbama koje su sredinom septembra vođene na prilazima Vukovaru, te posebice na Trpinjskoj cesti, uništeno je više od šezdeset srpskih tenkova i oklopnih transportera. Istodobno je malo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dalo svoj obol obrani grada, koristeći se u napadima na srpske snage oko Vukovara zrakoplovima poljoprivrednog zrakoplovstva i improviziranim bombama.

Vukovar se našao u potpunom okruženju 1. oktobra, nakon što je JNA zauzela obližnje selo Marince, smješteno na cestovnoj komunikaciji između Vukovara i Vinkovaca, preko kojeg je išao vitalno važan opskrbni pravac. Nakon presijecanja kopnene veze, vukovarski branitelji opskrbljivali su se naoružanjem i streljivom te sanitetskim materijalom na različite načine, uključujući i bacanje pomoći iz zrakoplova. No, bez cestovne veze s ostatkom Hrvatske, grad se nije mogao dugoročno održati.

Okupacija Vukovara

Tijekom opsade Vukovara, Hrvatska je 8. listopada raskinula državnopravne veze s Jugoslavijom i time de facto i de iure postala neovisna. Počevši od oktobra 1991., nakon zauzimanja vojarni JNA u ostatku Hrvatske, Hrvatska vojska je naglo jačala te je u političkom vrhu donesena odluka o pokušaju deblokade grada. U noći 12. oktobra iz smjera Nuštra (između Vukovara i Vinkovaca) pripadnici HV-a pokušali su proboj prstena oko Vukovara s vanjske strane. Unatoč početnom uspjehu operacije, napad je zaustavljen političkom odlukom, na intervenciju predstavnika Europske zajednice, kako bi se propustio konvoj s humanitarnom pomoći. JNA je iskoristila ulazak konvoja u grad da ojača vanjski obruč oko Vukovara i približi se unutrašnjoj crti obrane grada, poslije čega je i pokušaj nastavka proboja završio neuspjehom. No, nakon više pokušaja i pregovora, u grad je uspio ući humanitarni konvoj “Liječnici bez granica”, te je njime evakuirano 114 ranjenika, dok ih je još više od 200 ostalo u vukovarskoj bolnici. Prema nekim procjenama tijekom borbi je na Vukovar bačeno 700 hiljada komada različitih artiljerijskih i minobacačkih granata te avionskih bombi, što je dnevni ritam od osam do deset hiljada projektila.

Nakon katastrofalnih gubitaka u ljudstvu i prekoračenih rokova postavljenih za zauzimanje grada, komandant srpskih snaga u oktobru je postao general Života Panić. On je postigao bolju koordinaciju između različitih jedinica JNA i srpskih paravojnih formacija, te je naredio pojačanje topničkih i zračnih napada. JNA je do 3. studenoga uspjela zatvoriti sve prilaze gradu, a 14. novembra počela je završni napad na grad. Nakon teških uličnih borbi JNA je uspjela presjeći obranu grada uzduž rijeke Vuke, te od Lušca prema Dunavu. Dijelovi grada koji su bili odsječeni kratko su se vrijeme nastavili braniti izdvojeno. Nakon što su branitelji dovedeni u bezizlaznu situaciju te suočeni s nestankom municije, 18. novembra 1991. godine prestao je organiziran otpor napada. Iako su i sljedeći dan pojedine skupine pružale otpor, grad je u potpunosti bio pod nadzorom JNA i srpskih paravojnih snaga, čime je opsada Vukovara završila.

Posljedice bitke za Vukovar

Prije okupacije grada iz okruženja se u malim skupinama uspio izvući manji dio branitelja, dok je većina zarobljena i odvedena u srpske logore ili odmah ubijena. Hrvatska strana je tijekom borbi u gradu izgubila između 450 i 600 branitelja te još nekoliko stotina poginulih vojnika u širem području Vukovara. Broj poginulih i nestalih vukovarskih civila penje se na blizu četiri hiljade, oko pet hiljada ljudi je zarobljeno i odvedeno u srpske koncentracijske logore, a više hiljada građana Vukovara prognano je iz grada.

Neposredno nakon zauzimanja grada, JNA i pripadnici srpskih paravojnih jedinica izveli su masovnu egzekuciju oko 260 ranjenika iz vukovarske bolnice, što je ostao jedan od najtežih ratnih zločina u svim ratovima vođenim na području bivše Jugoslavije i suvremenim oružanim sukobima uopće. Beograd je u borbama kod Vukovara priznao gubitak 1103 pripadnika JNA, Teritorijalne obrane i dobrovoljačkih jedinica, te 110 oklopnih vozila i dva borbena zrakoplova kod Vukovara, no u stranim vojnim krugovima procjenjuje se da srpski gubici prelaze brojku od šest hiljada poginulih, te se prema nekim procjenama penju i na deset hiljada. O razmjerima gubitaka srpske strane kod Vukovara govori i pogibija generala JNA Mladena Bratića, te oko 300 uništenih tenkova i oklopnih vozila.

Unatoč gubitku Vukovara, Hrvatska je dobila tri dragocjena mjeseca za podizanje oružanih snaga te je do kraja 1991. godine pod oružjem imala 200 hiljada vojnika organiziranih u 63 brigade. S tim snagama se Hrvatska uspješno branila na drugim pravcima napredovanja JNA, dok je u zapadnoj Slavoniji Hrvatska vojska izvela i prvu veliku ofenzivnu operaciju u kojoj je oslobođen velik dio teritorija. Paralelno s opsadom Vukovara, na krajnjem jugu Hrvatske bio je opkoljen i Dubrovnik oko kojega su bile angažirane manje jugoslavenske vojne snage i koji unatoč teškom granatiranju grada ipak nije pao u ruke JNA. Tijekom bitke za Vukovar, beogradski ratni stroj izgubio je dah potreban za nastavak rata te je neizravno uporna hrvatska obrana grada rezultirala potpisiva- njem tzv. Sarajevskog primirja 3. januara 1992., kojim je završila prva faza rata u Hrvatskoj.

Vojni analitičari smatraju da je na strateškoj razini bitka za Vukovar, gledano s aspekta komande JNA, bila pogrešno postavljena i vođena. Budući da je Vukovar krajnja istočna tačka Hrvatske, u početku vukovarske opsade JNA je već nadzirala područja s kojih je mogla učinkovitije ugroziti obranu Hrvatske, pa i sam grad Zagreb. Komanda JNA je također umjesto blokade i zaobilaženja grada, te nastavka ofenzive prema zapadu, izabralo opsadu i potpuno uništenje grada, iz čega se može zaključiti da je umjesto vojničke logike bila relevantna politička odluka. Na međunarodnom planu su opsada i okupacija Vukovara izazvali oštre reakcije i poljuljali politički kredibilitet jugoslavenske strane te pridobili prve simpatije za hrvatsku stvar. Priznanje Hrvatske počelo je mjesec dana nakon okupacije Vukovara te je Hrvatska naposljetku 15. januara 1992. dobila međunarodno priznanje.
Način ratovanja u Vukovaru te postupanje sa civilima i ratnim zarobljenicima nakon osvajanja grada može se promatrati kao paradigma rata u Hrvatskoj te svih ratova na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Grad Vukovar, kao i ostatak Podunavlja, vraćen je pod hrvatski suverenitet početkom 1998. godine, svršetkom procesa mirne reintegracije, no sudbina velikog dijela vukovarskih žrtava do danas nije poznata. I nakon četrnaest godina traganja za zarobljenim i nasilno odvedenim hrvatskim braniteljima i civilima na području grada Vukovara, njih 504 (na dan 23. novembra o. g.) još uvijek se vode kao nestali. U oktobru ove godine pred Haškim je sudom počelo suđenje časnicima JNA optuženim za ratne zločine u Vukovaru, čime je tragedija grada Vukovara četrnaest godina kasnije tek dijelom dobila svoj epilog.

Povezani članci:

About the author: konkursi INFO

Autor je lud za vojskom, policijom i svime što je vezano uz sigurnost!

Leave a Response